Pokušaj otkrivanja, razumijevanja, pa i tumačenja onoga što se nalazi ispod ili iza pojavnosti u najdoslovnijem je smislu odavno već nužan u suvremenoj umjetnosti koja, prikazujući tek jedan dio svoje cjeline, takav pokušaj zapravo i zahtijeva. Ponekad su, međutim, vrata koja odvajaju predsoblje od salona prilično dobro zaključana, nerijetko je za ulazak u glavnu salu potrebno razbiti šifru, a da bi nas unutra dočekao neki novi rebus. Čija se odgonetka možda i ne nalazi izvješena na zidovima, nego u dobro sakrivenoj pozadinskoj prostoriji. Pa čak i izvan same zgrade. Istrenirani će enigmatičar križaljku složiti temeljem znanja i iskustva, ispuniti prazna polja koristeći impozantnu arhivu kojom raspolaže, klasificirati njenu složenost određenom oznakom i odložiti je u neku od za to pripremljenih ladica. Onaj pasionirani, bez priručnih će se pomagala suočiti s izazovom, žmireći se baciti čistoj nepoznanici u zagrljaj, prepustiti bijesnim valovima i vrućem vjetru istodobno, ne razbijati glavu nad apstraktinim mehanizmima sastavljača, nego vođen instinktom prohujati labirintom. I ukoliko putem ne naiđe na razlistalu jezgru koja se sama nudi, odbaciti problem poput prelistanih novina. Ovaj je prvi zacijelo zauzeo vodeće mjesto u razredu, a ovog drugog uostalom uopće i ne zanima škola. Svi ostali, nedovoljno inteligentni da bi bili prvi i nedovoljno slobodni da odbace kontekst, utjehu mogu pronaći u razmišljanjima Jacoba von Guntena, učenika koji u Walserovu romanu prihvaća posljednju poziciju.

Ne umišljajući si nikakvu posebnu ‘moralnu osjećajnost’, te prevodeći ‘posljednju poziciju’ u nultu, prepoznajem je kao vrlo djelatnu. I to ne samo stoga što ona pretpostavlja određeno neposjedovanje, nego zato što sama po sebi eliminira okolnosti, važnost, a pogotovo ishod nekakve utrke u kojoj su svi drugi već pobijedili, što zapravo oslobađa jer omogućuje odgovarajući tempo prolaska. To je vrijeme nužno da se nešto samo od sebe oblikuje iznutra. A i da kamen smutnje (a takvih ima u izobilju) na miru, svojim tempom, propadne u dubine proživljenosti. Taj je kamen moguće i Gasset imao na umu razlikujući površinu (u ovom bi slučaju to bio trenutni površinski pljusak) od dubine kroz koju se potom mnogo duže prolazi, što ostavlja dovoljno vremena za zapaziti skrivenosti koje se ispod površine nalaze. Najmanja je žurba na začelju kolone. Usput budi rečeno, ta pozicija uključuje i najviše još neosvojenih područja.

Subjektivna tumačenja kojima se priklanjam u ovim tekstovima, što sam ih slijedom toga i podnaslovio kao ‘osobni osvrti’, moguće se i ne poklapaju baš posve s polazišnom idejom autora ili oblikovanom konačnicom njihova istupa, nego predstavljaju pokušaj izgradnje nekakve optike koja bi ponajprije trebala omogućiti komunikaciju s dotičnim ostvarenjem. Pa i nije presudno poklapa li se oblikovanje te optike u potpunosti sa sadržajem na kojeg je usmjerena, odnosno nije važno da li je pritom izgrađena teorija potpuno točna ili korektna, ukoliko pomaže otkriti nove fakte ili dimenzije u tom sadržaju.