prolog

“Postoje ljudi koji dosegnu svoju punu dimenziju na sporednome mjestu, a napor da izbiju u prvi plan poništi čitavu njihovu djelotvornost. U jednom suvremenom romanu govori se o nekom mladiću koji nije naročito inteligentan, ali posjeduje izvanrednu moralnu osjećajnost i tješi se time što u školi zauzima posljednje mjesto misleći: “Naposlijetku, netko mora biti i posljednji!” To je pronicavo opažanje kojemu bismo trebali biti us­mjereni. Isto se toliko plemenitosti može naći u tome da smo posljednji kao i u tome da smo prvi, jer posljednjost i prvenstvo jednako su potrebni položaji svijetu, jedno treba drugo. Neki ljudi odbijaju uvidjeti dubinu nečega jer od dubine traže da se prikazuje kao površina. Ne prihvaćajući da postoje razne vrste svjetlosti, isključivo se drže svjetlosti površina. Ne obraćaju pažnju na to da je bitno svojstvo dubine skrivanje iza površine i prikazivanje samo kroz nju, pulsirajući ispod nje. Nepoznavanje toga da svaka stvar ima vlastito stanje, a ne ono koje bismo mi od nje željeli, po mome je mišljenju pravi smrtni grijeh koji nazivam grijehom srca jer vuče podrijetlo iz nedostatka ljubavi. Ništa nije toliko nedopustivo kao umanjivati svijet putem naših hirova i sljepila, skučiti stvarnost, prividno potisnuti djeliće onoga što ona jest. To se događa kada se od dubine zahtijeva da se prikazuje na isti način kao površina. Ima stvari koje o sebi samima prikazuju isključivo ono nužno, da bismo uvidjeli kako su ondje iza, skrivene.“

José Ortega y Gasset, Razmišljanja o Quijoteu