ZAJEDNIČKA IZLOŽBA

Prostor Greta, Zagreb, 27. 12. 2011. – 08. 01. 2012.

 

Tridesetak autora zbilo je svoje radove u nevelikom prostoru bivšeg modnog salona Greta. Ostavljajući za trenutak na stranu vizualni doživljaj (pretrpanost na rubu karikature) ili kvalitativnu razinu izložbe (od izvrsnih radova do početničkih), treba reći kako je ova akcija ponajprije motivirana svojevrsnom proslavom odnosno obilježavanjem prve etape djelovanja tog novog punkta na zagrebačkoj galerijskoj karti. U periodu od nekoliko mjeseci, naime, održano je petanestak izložbi i art događanja bez ikakve institucionalne ili slične podrške prvenstveno zahvaljujući agilnosti voditelja i velikoj spremnosti umjetnika na autorski odgovor ovoj jedinstvenoj i vrlo dobrodošloj inicijativi.

Velika gužva na otvorenju Zajedničke izložbe (od publike gotovo da se i nisu vidjeli radovi), uz natprosječnu posjećenost samostalnih koje su joj prethodile, opetovno svjedoči nužnosti postojanja lokacije što posjeduje dovoljno atributa da bi mogla biti punkt. Jedan od osnovnih elemenata za titulu točke okupljanja jest pozicija koju Greta svakako ima – ulični lokal u Ilici na, kako se jedan od voditelja izrazio - periferiji centra (referirajući se na žitnjački Centar periferije), čiji veliki prozori transparentnošću kao da pozivaju slučajne prolaznike, vršeći na taj način efikasnu propagandu artu. I to višestruko: ili je s pločnika moguće vidjeti primjerice video što se unutra na zidu vrti ili iznenađenjem jer se namjesto uobičajena asortimana uličnih lokala u Ilici ovdje nalazi instalacija posve drugačije vrste ili pak mnoštvom što se nerijetko pretače iznutra-van i valja po pločniku ponekad zaustavljajući tramvaje. Drugi bitan uvijet kojeg Greta ispunjava jest frekventnost događanja (naravno i vrsta, jer ne dijele se ovdje pereci) – cijele je jeseni svakog ponedjeljka bilo otvorenje nove izložbe. Ritam su dodatno intenzivirali i nerijetki jednodnevni eventi. Treća je stvar postojanje određena kruga kojeg čine podjednako likovnjaci, arhitekti, glumci, pisci, režiseri što se oko Grete motao i prije odluke o javnom djelovanju. Dakle, postojeća dinamična atmosfera aktera raznorodnih medijskih formi, kanalizirana rezolucijom o utjelovljenju strasti ili tlapnji dugih noćnih razgovora, rezultirala je energijom vira što u sebe usisava nove i nove željne sudionike naznačenog konteksta, šireći se koncentrično. Popularnosti što ju je Greta momentalno stekla ne bih dao pridjev underground nego samo ground ili prevedeno, ulična. To bi trebao biti kompliment jer bi ulica i trebala biti mjesto sastanka svih razina, od svjetski priznatih autora muzejskih opusa, preko onih afirmiranih do onih koji tek prelaze prag kreativne djelatnosti.

Socijalni karakter Zajedničke izložbe nemoguće je, stoga, odvojiti od njene umjetničke vrijednosti jer je upravo njegova manifestnost ključna konceptualna poluga izložbe. A taj manifest socijalnog karaktera proizašao iz dosadašnjeg djelovanja Grete povratno jednako tako objašnjava i njen mehanizam ili strukturu. Jer što je Greta? To je nekakav oblik bratstva ili koncepta pripadništva koji nema težnju ni za kakvom konkretnom identifikacijom. Ne, nego na nekakav apstraktan način postaje identifikacija. Ona se temelji na imenu koje nije izmišljeno nego preuzeto, zapravo čak niti ne svjesno preuzeto nego je natpis na fasadi što je informirao o bivšoj funkciji tog prostora jednostavno ostavljen. (Situacija neznatno podsjeća na onu legendarnu epizodu s Galerijom Šira no tamo su veze bile znatno čvršće.) Bez obzira što je, u slučaju Grete, to također proizvod slučajnosti a ne svjesnog akta, iz prepoznavanja takve slučajnosti može se nešto naslutiti o usmjerenju ili nekakvoj tendenciji nove funkcije tog prostora. Potvrda tom postupku odnosno poštovanju apsurdna ukaza smjesta stiže jer neprozirno značenje ovog osobnog imena postaje prepoznatljivi pojam ili načelo djelovanja kojem se prilazi ili ne. Odsustvo želje za nominalnim razlikovanjem na površnoj razini u suštini sugerira odnosno predlaže na potpis famoznu bianco peticiju kojoj je jedini označitelj mjesto na kojem je taj papir izvješen, što uz energetsku auru posve nova, suvremena oblika djelovanja zapravo predstavlja odgovor na pitanje što (ili tko) je Greta. I logično da je u tom smislu također izbrisano razlikovanje između voditelja (organizatora) i većine sudionika jer se i u jednih i u drugih pojavljuje identičan odnos spram izložbe: autori smo mi, izložba je naša, nas samih. A mi su manje-više svi koji su tu, usisani energijom vira. Nebitno je koji su toga dana vješali radove na zidove. Motiv, forma i koncept izložbe jest njen naziv. Skoro bi se to dalo usporediti sa situacijom kad se i profesori i gimnazijalci jednako vesele zajedničkom odlasku na maturalac. Ako se to dogodi nebitno je ide li se u Pariz ili u Pazin. Ukoliko takvu izbrisanost granice postavimo na razinu univerzalnog simbola njega je moguće prepoznati kao nultu točku gotovo svih dimenzija društva.

A upravo je to temeljno obilježje uređivačke politike Grete, iz koje onda proizlazi posvemašnja otvorenost, a zatim i izostanak formalnih kriterija, kustoskih koncepcija ili isključive usmjerenosti spram modernih art tendencija. Ta politika ne postavlja voditelje u poziciju urednika ili izbornika ili cenzora, niti bilo kakvog filtera između umjetnika i publike. Ne, vrata su otvorena, prostor prazan a odgovornost za ono čime se svakog ponedjeljka iznova puni u potpunosti leži na autoru. Takva politika izdvaja ‘prostor Grete’ od svih ostalih izlagačkih prostora gdje je potrebno najaviti svoj projekt uglavnom godinu dana unaprijed i, naravno, proći određene kriterije, uklopiti se u nekakav program.

S druge strane, odaziv umjetnika vrlo slikovito odražava očitu potrebu za aktivnim prostorom posve neformalnog i liberalnog oblika djelovanja što se temelji na izravnoj komunikaciji. Takva je potreba do te mjere prisutna da su čak i oni apsolutno afirmirani spremni predstaviti se bez obzira na izostanak osnovnih produkcijskih uvijeta. Koliko god taj pristanak zrcalio prirodnu autorsku želju za momentalnim iskazom onoga čime se trenutno bave, istodobno reflektira i nekakav organski, prirodni proces nastajanja scene odnosno mjesta koje, oblikujući se, povratno djeluje na one koji ga oblikuju. Jer kao što je u prirodi krošnje da želi biti posjećena pticama ili potoka da teče prema dolje, tako je i u prirodi čovjeka želja da se nađe među svojima. Prepoznavanje mjesta na kojem se taj susret događa često se odvija mimo pretpostavljivih ili organiziranih protokola, odvija se stihijski ili samo po sebi. Pa je tako nebitno da li je ideja za dodavanjem nove namjene privremenom radnom prostoru u bivšem modnom salonu prvo pala na pamet Davidu, Smiljanu ili Zvonku, kad je ta iskra uspjela upaliti logorsku vatru koja osim što grije, osvjetljava i okolnosti prostora na kojem se nalazi. Osvjetljava lica novih, mlađih pridošlica, grije kosti starosjedioca. Hipnotizira nepravilnim plamenovima i uzbuđuje nekontroliranošću. I tko ne bi poželio ubaciti svoju kladu, dapače, čak i ako ju nemaš, šuma je blizu, a korist je dvostruka: krčenjem vlastite čistine održavaš zajedničku vatru. Organika takve uzajamnosti osnovna je poluga oblikovanja umjetničke scene.

Čak tu i ne treba govoriti o nekom velikom entuzijazmu voditelja ili njihovu naporu uloženom u format tih djelovanja, jer se to podrazumijeva. Jer se takve stvari i ne počinju događati tek nakon što su se stekli materijalni ili organizacijski preduvijeti. Privlačnost je upravo u formi avanture nepoznata ishoda koja se u umjetničkom prostoru zove eksperiment. Istina, u pretpostavci ove avanture stoji svijest o širem kontekstu, odnosima i trenutnim okolnostima, potrebama i mogućnostima, a svakako i osobnim interesima u čiji korijen mora biti ucijepljena strast, a na čemu se, dakle, i temelji neka maglovita ideja o postavljanju drugačije platforme. Kada bi ta vizija imala konkretan cilj s jasnim dividendama onda to ne bi bila avantura nego program. Postizanje određenih rezultata bila bi očekivana realizacija dobro postavljena plana a ne neočekivano velik ulov u pomalo naslijepo bačenoj mreži dobrih namjera. Možda kapacitet barke i nije registriran za takvu tonažu, ali ribari, kad su se već otisnuli, nemaju druge nego nastaviti, jer kao što je svojedobno ustvrdio Lindbergh: ‘ne možeš preskočiti Atlantik u dva manja skoka’. Stoga bih na kraju u ime javnosti, ohrabrene činjenicom da bez obzira što novca uopće nema, vina uglavnom bude (a pivo si publika ionako sama uzima u susjednoj trafici, koja bi s obzirom na povećani promet uskoro mogla postati i sponzor), zaželio kormilarima sretnu Novu godinu uz preporuku da naslijepo i proslijede vođeni starom talijanskom poslovicom: fin che dura non paura ili u prijevodu: dok traje, traje.