Vlasta Žanić

SKOK

Galerija Rigo, Novigrad, listopad 2014.

 

Izražavanje osobnog stanja, stava ili doživljaja tjelesnim pokretom ili senzacijom provlači se kroz radove Vlaste Žanić već više od deset godina. Jednostavne kretnje što podsjećaju, dapače, nerijetko izravno i proizlaze iz svijeta djetinjstva, djetinjeg poigravanja i istraživanja granica vlastite motorike, s izletima u akrobatiku, u odraslom svijetu metaforički protumačene, dobivaju gotovo elementarnu poruku ili recept za svakodnevnu uporabu. Pozivom na konzumaciju predloženih aktivnosti, autorica zapravo poziva na preispitivanje uobičajenih, često i okoštalih, navika iz kojih sve više izostaje znatiželja i otvoreni, slobodan doživljaj životnih okolnosti.

Izborom i naglašavanjem upravo onih kretnji što rezultiraju trenutnim gubitkom podloge ili ravnoteže i zahtijevaju njeno ponovno pronalaženje, sugerira se kako bi se to ponovno pronalaženje trebalo dogoditi pod nekim novouspostavljenim načelima kao što bi se i u realnosti pristup raznim situacijama trebao neprestano propitivati. Pa tako i njen prvi rad (u toj, uvjetno, nazvanoj, seriji) pod nazivom Stolica (2002.) ima gotovo manifestni podnaslov: ‘poziv na osobnu revoluciju’. U pitanju je obična uredska stolica koja propadne unazad za tridesetak stupnjeva kada se na nju sjedne, odnosno nasloni. Neočekivani trzaj izaziva osjećaj gubitka podloge i promjenu kuta gledanja, što za sobom nosi i psihološki učinak: izvjesnost, red i ravnoteža svakoga časa mogu biti narušene.

Tema ravnoteže i njena gubljenja pojavljuje se i dvije godine kasnije u performansu Sila puta krak – autorica prelazi preko dugačke daske oslonjene na kamen u sredini potoka poput klackalice. Preporučujući prelazak na drugu stranu, istodobno poručuje kako će se pritom, prešavši polovicu i zakoračivši u prazno, svakako javiti osjećaj nelagode, no da smo tu neizvjesnost ipak u stanju prebroditi, ne isključujući mogućnost kako bi na drugu obalu ipak mogao stupiti jedan promijenjeni Ja.

Daske se zatim umnažaju, dobivaju jednostavnu metalnu konstrukciju i postaju ‘prave’ klackalice pa njih stotinjak nalazi galerijsku prispodobu u istoimenu radu, između ostalog predstavljenom i na prigodnoj izložbi Šibenskog festivala djeteta gdje se potvrđuje da bez obzira na temeljno metaforičku dimenziju one nisu izgubile ništa od svoje osnovne namjene koju prisutna djeca tom prilikom u potpunosti demonstriraju. Da se ravnoteža može gubiti i na druge načine Vlasta Žanić pokazuje performansima Vrtnja u kojima se vrti oko svoje osi do iznemoglosti i uslijed vrtoglavice pada simbolički približavajući trenutak u kojem je sve moguće doživjeti iznova i drugačije. Pronalazeći i dalje u asortimanu dječje akrobatike pogodne motive za izraz osobna doživljaja, u konkretnom slučaju osjećaja ugroženosti ili preplavljenosti kontekstom odnosno okolnostima svjetske umjetničke prijestolnice čija je ponuda usmjerena ponajprije masovnom turizmu, prije točno godinu dana podno Eiffelova tornja u Parizu izvodi performans Naopačke. Naglavačke visi na metalnoj prečki što ju pridržavaju dva suradnika, iskazujući na taj način svojevrstan intiman oblik protesta svijetu koji svojim sveobuhvatnim i perfidno postavljenim standardima banalizira, ukalupljuje i ugrožava, svijetu čiji je pronicljivi protokol i krutu kulturološku opnu gotovo nemoguće probušiti i čija je trajna intencija minimalizirati i marginalizirati značenje svega onog što ne proizlazi iz njega samog.

U uvodnom predstavljanju ovog rada, kojeg formalno, pa i suštinski, obilježava višestruki prelazak (iz vanjskog u unutarnji prostor; iz realnog, svakodnevnog, zajedničkog u izdvojeni, intiman, metafizički; iz svjetovnog u umjetnošću ‘posvećeni’), svakako treba spomenuti složenu izložbu/instalaciju/performans Prelaženje (2005.) gdje Vlasta Žanić raznim izražajnim medijima ilustrira fenomen ‘prelaženja’, također jedno od njenih ključnih interesnih područja. No, dok tamo obrađuje relacije između autora i publike, umjetničke ponude i konzumacije, prelazeći iz uloge objekta u ulogu promatrača, iz uloge domaćice u ulogu umjetnice, iz konteksta gomile u izdvojena pojedinca, neodvojivo isprepličući brojne i neprestano prisutne dimenzije postojanja, sada izolira jedan jedini trenutak što zapravo traje i kraće od jedne sekunde. Napuštajući dječje igralište, iz repozitorija dvorane za tjelesni odgoj osnovne škole posuđuje odskočnu dasku. Zalijeće se iz pokrajnje uličice, trkom prelazi glavnu, odražava se i naglavačke ulijeće u Galeriju. Svjedoci tog, možda i najkraćeg performansa (priprema, zalet i ateriranje se ne računaju), neće smjeti trepnuti okom jer će se sve dogoditi u djeliću sekunde. Jer točno u momentu prolijetanja kroz, ne postojeću, niti ne tek zamišljenu, nego upravo kontekstualizaciju barijere, nešto obično postaje sadržaj, nositelj prenesena smisla, značenjski vrh ledena brijega.

U nekom se djeliću sekunde možda i rodila ideja o ovoj akciji, kao što se moguće i negdje u prošlosti u djeliću sekunde, kojeg je nemoguće prizvati, u njoj pojavila svijest o sebi kao umjetnici. Ili nije, nego je instinktivno, vođena neobjašnjivim apstraktnim porivom naglavačke skočila u prostor što ga neprestano velik broj nas pokušava ako ne shvatiti, onda bar imenovati. Označiti, locirati, kad ga je već nemoguće obuhvatiti. No, čak i takav nam pokušaj neprestano izmiče, granice se mijenjaju, nema tla pod nogama, identitet se pojavljuje i iščezava, smisao se preoblači, vještina nije dostatna, ono od jučer više ne vrijedi jer jedino što je izvjesno jest da je taj prostor uvijek negdje drugdje. A kako biti negdje drugdje nego neočekivano, iznenada, zaskočiti ga iza ugla, uletjeti i odjednom biti tamo. Taj djelić sekunde uopće i ne pripada kategoriji vremena. Kako bi se vrijeme i moglo mjeriti pjesniku u proizvodnji stihova, ideja ne postoji dok odjednom nije tu ili je tu oduvijek, no sati razmišljanja ne garantiraju bljesak koji otvara oči i glavu ispunja novim svjetlom kao što niti ustrajnost često puta nije dovoljna da bi se tone mramora pretvorile u obličja što otkrivaju dotad neiskazani smisao. Zelena se zraka također pojavljuje na djelić sekunde, i to kad se sunce već utopilo u moru a pozorni gledatelji već izgubili nadu. No, jednom ugledana, Zelena zraka i dalje postoji. Njena nematerijalnost, trenutak pojavljivanja koji se jest ili nije dogodio kordinate su prostora gdje prebiva, neuhvatljivost osjećaja što poput pijeska curi kroz prste i traje samo dok sâm odluči trajati nemoguće je drugačije osim istom takvom akcijom ilustrirati.

I stoga je u realizaciji tog poteza nemoguće razdvojiti njegovo simbolično značenje od njega samog, zato što taj skok, poput nijeme onomatopeje kreativna čina, svojom nepostojanošću označava sebe i svoju dovoljnost, ali i identificira svoje značenje definirajući kategoriju prostora u kojem jedino postoji – dakle, postulira kontekst zato što mu jedino taj kontekst pruža odgovarajuću mogućnost da bi sam sebe točno tako i nikako drugačije izrazio i na se taj način upisao u kolektivnu memoriju bez ikakvih konkretnih atributa, tek simbolizirajući materijal za ciglu radi koje se zida muzej.