Vesna Pokas

VP

Gliptoteka HAZU, Zagreb, 13. 9. – 30. 9. 2014.

 

Izložba Vesne Pokas nema imena, no nije niti nazvana ‘bez naziva’. Ne radi se o retrospektivi, što bi se možda moglo pretpostaviti, nego nasuprot tome, u pitanju je samo jedan rad. Naslov najčešće upućuje na širi krug, nerijetko metaforičkog, značenja iz kojeg se izloženo prepoznaje tek kao manifestacija, uprizorenje onog što se zapravo želi izraziti. Formulacija ‘bez naziva’, slijedom toga, pretpostavlja kako taj, simbolički, širi kontekst nije uspio biti imenovan jer se nije pronašla odgovarajuća titulacija, a ono što je moguće bilo na raspolaganju vodilo bi u banalizaciju odnosno smanjilo dimenzionalnosti ostvarenog.

U ovom bi se slučaju moglo pomisliti kako se izložba Vesne Pokas zapravo zove njenim imenom, što moguće i nije daleko od istine, iako ona sama na takvo tumačenje vjerojatno ne bi pristala. Dakako da ovdje nije riječ ni o kakvom autoportretu nego da su sabrane brojne ključne poluge njena autorskog razmišljanja u cilju iskazivanja ishodišta ili jezgre, pa čak i smisla bavljenja, u ovom slučaju i uprizorena konkretnim prolaskom od početne, ulazne točke do onog krajnjeg rezultata što podsjeća na stvaran, a zapravo je precizno stiliziran, upravo taj put. To bi se moglo nazvati i simboličnom predstavkom autorska prostora na čijem nas kraju očekuje ogledalo njega samog. Bilo čijeg, no ovdje ipak ponajprije autoričinog, s obzirom na naročitost same forme prikaza.

U pokušaju prepričavanja izložbe Vesne Pokas, nužno je krenuti od ulaza u galeriju. Tim više, što je, naime, jedino taj ulaz ostao isti. Sve ostalo, cijeli postojeći galerijski prostor do neprepoznatljivosti je izmijenjen. Ulazeći unutra, dospijevamo u hodnik. Na njegovom je kraju pravokutno skretanje ulijevo, zatim ponovo lijevo i nakon toga ravno. Potom hodnik skreće desno, još jednom desno i opet ravno. Poslije još jednog dvostrukog skretanja, hodnik završava u nevelikom pravokutnom prostoru. Nasuprot nama smještena je slika kvadratična formata od poda do stropa (cca 3 x 3 metra). Zapravo, u pitanju su dvije slike posve priljubljene jedna ispred druge. Na oba je okvira napeta poluprozirna svila. Na prednjoj je slici crnom bojom izvučena tanka linija što na prvi pogled sugerira jedan dio puta kojim smo upravo prošli. Linija se prekida i nastavlja linijom na stražnjem platnu (koja se doima sivom upravo zbog poluprozirnosti svile na prednjoj) i završava simboličkim tlocrtom prostorije u kojoj se toga časa nalazimo. Put kojim smo prošli svojom nas je pravilnošću uz nekoliko skretanja zbunio, znatiželja nas je tjerala naprijed i stojeći pred slikom teško možemo rekonstruirati odnosno identificirati je li taj put istovjetan prikazu na slici. Nije, iako poprilično podsjeća. Česti posjetitelji odnosno dobri poznavatelji galerije, stojeći pred slikom, ne znaju na kojem se mjestu ili točci te galerije sada nalaze. To, međutim, ne bih proglasio jednim od ciljeva nego tek usputnim sredstvom za postizanje željena doživljaja. Linije od kojih se sastoji skica odnosno slika isnimno su pre­cizne, a nakon udubljivanja u cijeli prizor nužno se zapitamo kako je sve to skupa nastalo? Da li je prvo na svili napetoj na okviru autorica iscrtala linijsku shemu, pa potom po formatu okvira napravila hodnike i cijeli prostor ili je prvo napravila hodnike, zatim uglavila okvire i tek tada učinila crtež? I jedno i drugo čini se gotovo nemogućom zadaćom. Dakle, tek po doživljaju nečeg jednostavnog, a dojam jednostavnog proizlazi iz potpune pravilnosti, zaključujemo da je do toga došlo neizmjerno složenim procesom. Složenosti koja se, daljnjim proučavanjem, umnogostručuje. Linije što su na prvi pogled sugerirale naš prolazak zapravo su odgovorne sasvim drugom načelu. Načelu kojem je geometrija tek izvedbena poluga. U suradnji prednjeg i stražnjeg platna odnosno crne i sive linije realizira se nekoliko kvadratičnih formi, nadalje, zamišljenoj su dijagonali odgovorni prijelazi iz crne u sivu liniju kao i pozicioniranost prostorije u kojoj se nalazimo a i smještaj tih kvadratičnih likova. Linije su također odgovorne i zlatnom rezu po vertikali i horizontali. Osim toga, zbroj pojedinačnih vodoravnih i okomitih linija, odnosno ideje hodnika ili našeg prolaska odgovoran je i Fibonaccijevu broju – nakon dvije početne vrijednosti svaki slijedeći broj jednak je zbroju dvaju prethodnih, čemu dosljedno odnos ili zbroj crnih i sivih linija odgovara. A dijeljenje svakog slijedećeg broj s njegovim prethodnikom uvijek daje isti rezultat: 1, 618, to jest Fi. A odnosi mjera kod biljaka, životinja i ljudi sa zapanjujućom se preciznošću približavaju broju fi. Dakle, suština te naoko jednostavne, a zapravo itekako složene dvostruke slike jest ono što bismo mogli nazvati osnovnom mjerom. Slike do koje smo došli prolazeći kroz hodnike kao iluzije ili asocijacije elemenata što u konačnici proizvode tu mjeru. Dodajmo tome još jedan, također tek naoko usputan, detalj. Naime, kvadratična forma koju autorica u izgradnji ove instalacije neprekidno ponavlja i moglo bi se reći, na njoj inzistira, proizlazi ili je barem istovjetna kvadratičnom obliku ukrasa što se nalaze na zgradi u kojoj se galerijski prostor nalazi. Dakle, krenula je od tog vanjskog elementa i po uzoru na njega kompletno promijenila odnosno preuredila unutarnji prostor čija struktura sada posvema odgovara onome od čega je krenula. Ili, po svom je unutarnjem nahođenju proizvela unutarnju strukturu, i to do najsitnijih detalja što ih je dalje nemoguće razgraditi, te potom ustanovila poklapanje s vanjskim elementom. Bilo kako bilo, ispada da je i vani i unutra isto. Dakako, tek kad se upravo na tu dimenziju fokusiramo. (Inače ne, ako ne obratimo pozornost i inače nam se čini kako ništa ni sa čime nema nikakve veze.)

Jasno da činjenica kako je i vani i unutra isto nije Vesnin izum, makro i mikro također su identični, no oblik dolaska do te univerzalnosti jest ono što predstavlja suštinu autoportreta koji ne prikazuje lik autorice nego otkriva mehanizam njena kreativna postupka. Ili preciznije, ona ga ne objelodanjuje nego prezentira konačan rezultat koji nas nagovara na traženje formule dolaska do njega a zatim i elemenata ili nepoznanica te formule te nam u konačnici i upravo tim putem razlaže odnosno izlaže cijeli proces. Čiji je, dakako, izvedbeni dio i fizički prijeđeni, sada, u ovom svjetlu gotovo karikaturalno naglašen, konkretan put dolaska do rješenja odnosno slike.

Osim toga, geometrija Vesne Pokas nije samo njen izvedbeni alat, nego su njena načela istodobno i preslika ili opis ili prezentacija modela, ilustracija naročitosti jednog izraza kojeg oduvijek karakterizira svojevrsna, gotovo nevjerojatna, preciznost na kojoj se inzistira i formalno i suštinski. Tom preslikom dominira nemogućnost da se bilo što napravi ako to do najsitnijih čestica nije napravljeno savršeno jer je jedino tako moguće željenu nijansu izraziti. Konkretna materijalizacija te preciznosti često ju vodi do apsurdnih rezultata. Taj se apsurd ne iscrpljuje samo u neponovljivosti – realizacija je moguća jedino u specifičnom gabaritu galerijskog prostora i posve privremena s obzirom na trajanje izložbe, niti u ogromnom angažmanu na putu do te neponovljivosti, pa čak niti u duhovitoj dimenziji kao usputnom pratitelju bilo kojeg apsurda, nego je taj apsurd iskorišten kao jedino djelatno oruđe u želji portretiranja onog prostora koji nam inače služi kao mogućnost iskaza prenesena doživljaja stvarnosti. Uključivanje egzaktnog u prispodobu transcedentnog koje ipak postoji u dohvatu našeg obzorja, aktiviranje svih postojećih mehanizama u pokušaju objašnjavanja neobjašnjivog na kraju završava u ogledalu u kojem se zrcali upravo takav pokušaj. Neopipljivo i neuhvatljivo, no ipak na neki način stvarno i onima koji se ne priklanjaju ‘lažnim rajevima’, iznimno djelatno.